Iako je spaljivanje korova i biljnih ostataka na njivama i pored puta Zakonom zabranjeno, u Srbiji je to i dalje vrlo česta pojava.
Na pragu jesenje setve spaljivanje biljnih ostataka je navika poljoprivrednih proizvođača koja poslednjih dana uzima sve više maha. Kao najčešći izgovor proizvođača za ovom merom navodi se:
“Ovako se lakše uzore njiva, biljni ostaci a naročito kukuruzovina usporavaju oranje”. Spaljivanje biljnih ostataka na njivama je izuzetno štetno, i uprkos upozorenjima stručnjaka da se to ne čini, poljoprivredni proizvodjači pokušavaju da spaljivanjem reše problem korova i biljnih ostataka na svojim parcelama – osiromašujući time zemljište.
U svim granama biljne proizvodnje posle žetve strnina i ubiranja kukuruza ostaju korenovi i nadzemni ostaci. Ovi sporedni prpizvodi biljne proizvodnje mogu se iskoristiti na više načina: Kao stočna hrama, u oplemenjenom ili dorađenom obliku, kao prostirka u stočarstvu, kao sirovina za spremanje stajnjaka i komposta i neposrednim uključivanjem u procesu koriščenja organske materije zaoravanjem u zemljištu.
Zaoravanjem se biljni ostaci uključuju u proces kruženja organske marije u zemljištu, stimuliše se biološka aktivnost zemljišta i pozitivno utiče na strukturu i vodno-vazdušne i toplotne osobine zemljišta. Zaoravanjem biljnih ostataka popravlja se plodnost i produktivnost zemljišta.
I pored svih mogućnosti iskorišćavanja biljnih ostataka poljoprivredni proizvođači u praksi često primenjuju spaljivanje. Spaljivanje biljnih ostataka i korova može biti vrlo opasno, a prema postojećim zakonskim propisima je i zabranjeno. Prilikom spaljivanja biljnih ostataka razvija se visoka temperatura, čime se uništava plodonosni sloj zemljišta i korisni mikroorganizmi.
Osim gubitka u organskoj materiji, vatra zagađuje okolinu i predstavlja veliku opasnost
zbog mogućnosti nekontrolisanog širenja požara.
I ovom prilikom apelujemo na poljoprivredne proizvođače da pronađu neku od mogućnosti iskorišćavanja biljnih ostataka, a spaljivanje zamene nekom od navedenih mera!