O medijskoj pismenosti za naš portal govori Zorica Radenović – diplomirani politikolog i novinar, FPN Beograd, predsednica NVO Sedma sila mladih (omladinska organizacija koja se bavi informisanjem mladih o svim pitanjima i aktuelnostima koje uključuju ovu ciljnu grupu), i osnivač urednik časopisa i portala Krug mladih – Budvanski časopis za mlade
– Šta je za Vas medijska pismenost i koliko je ona danas važna?
Pojam medijske pismenosti definisan je na konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. (National Leadreship Conference on Media Literacy, 1992) kao „sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija“.
Medijska pismenost podrazumijeva ovladavanje kritičkim i kreativnim vještinama, odnosno znanjima koja pomažu da se povežu složene ideje, da se stalno postavljaju pitanja, prepoznaju pravi odgovori, identifikuju zablude što je u temeljima intelektualnih sloboda.
Definicija medijske pismenosti polazi od medija kao pozitivnih izvora informacija i zabave, a za njih treba usvojiti ili osvijestiti mnoga različita znanja i vještine. Razvijenija društva ne prepuštaju pojedincima da se samostalno brinu i nesistemski snalaze u sticanju tih znanja, nego podstiču različite društvene strategije medijskog opismenjavanja, slijedeći pozitivne međunarodne primjere i preporuke.
UNESCO je još sedamdesetih godina XX veka podstakao pitanje obrazovanja za medije. Bazirajući ideju na važnosti koju mediji imaju u životu pojedinaca i porodice, zatražili su da se na međunarodnom nivou sastanu naučnici kako bi istražili načine uključivanja medijskog obrazovanja u prosvetne sisteme svih razvijenih, pa i manje razvijenih, zemalja.
Medijska pismenost razvija različite vještine: tehničke ( sposobnost pristupa medijima, kritičke (razumijevanje medijskih sadržaja, sposobnost njihova tumačenja i kritičkog vrednovanja i praktične (sposobnost stvaranja medijskih poruka). One omogućavaju da mediji budu shvaćeni i na dobar način, bez stereotipa, prihvaćeni u društvu koje ih pažljivo i kritički posmatra.
Predmet proučavanja medijske pismenosti su štetni medijski sadržaji (nasilje, reklame, stereotipi ili pornografija), uticaji medija i štetnih sadržaja, regulacija i samoregulacija (konvencije, nacionalni zakoni i etički kodeksi novinara i oglašivača), te nove tehnologije i njihova društvena uloga.
Smatram da je medijska pismenost osnov svakog demokratskog društva, da su za demokratsko učešće građana u životu zajednice potrebne vještine kritičkog mišljenja i samoizražavanja. Medijska pismenost omogućava prvenstveno djeci, budućim građanima – političke odabire, shvatanje političkog diskursa i učestvovanje u njemu. na taj način će i kao punoljetni, medijski pismeni, dobro obaviješteni građani donositi samostalne odluke o demokratskom izbornom procesu.
Obzirom da mediji imaju veliku ulogu u oblikovanju mišljenja, uvjerenja i stavova, medijska pismenost nam pomaže u tome da se zaštitimo od medijskih manipulacija i da ne dozvolimo da budemo medijski zavisni.
– Kako u savremenom digitalnom svetu razlikujete istine od laži?
U moru informacija kojima smo danas preplavljeni vrlo teško je razlikovati istinu od laži. Upravo medijska i digitalna pismenost nam omogućavaju da kritički promišljamo i razlikujemo informacije od dezinformacija, da znamo da li je ista proizašla iz određenih centara moći ili nam je plasirana iz komercijalnih razloga. Medijski i digitalno pismena osoba zna da čita između redova, ne potpada pod uticaj medija i oglašivača koji nam vrlo često programiraju automatsku šifru, već konstantno preispituje poruke koje mediji šalju.
– Koliko su lažne vesti ozbiljan problem za mlade?
Lažne vijesti su vrlo često u službi propagande, one imaju za cilj da javnost usmjere na onu stranu koja odgovara interesima onih u čijem se instresu plasiraju informacije. Lažnim vijestima se ugrožavaju ljuska prava i devazuisu ljudi. Ukoliko znate da prepoznate laž, nećete biti izmanipulisani.
Međutim, nijesu jedini problem lažne vijesti, već i oni medijski sadržaji koji mlade usmjeravaju na pogrešne životne odabire i odluke, informacije i sadržaji kojim su konstantno izloženi, a koji oblikuju njihov model ponašanja, životne stilove i vrednosni sistem, stavove i identitet.
30
– Kako treba pristupiti medijskom obrazovanju dece? Kako se suočavate sa ovim izazovom na ličnom primeru?
Prije svega, polazeći od stava, da su djeca u već u najranijem uzrastu izloženabrojnim negativnim medijskim sadržajima koji kreiraju njihov način razmišljanja i djelovanja, te da iz tog razloga ne treba čekati da odrastu da bi se upoznali sa medijskom pismenošču. Medijska pismenost treba da bude obaveza a zadatak cijelog društva da se medijski opismeni . Smatram da medijsku pismenost prije svega treba uvesti u vrtiće, zatim osnovne i srednje škole. Takođe, nesumljiva je uloga porodice koja bi trebala pomoći djeci u razvijanju navika i načinu konzumiranja medijskih sadržaja. Roditelji treba da mladima pruže dobar primjer konzumirajući medijske sadržje koji pozitivno utiču na razvitak ličnosti.
Kako se suočavam sa ovim izazovom na ličnom primjeru? Konstantnom edukacijom, kritičkim promišljanjem i selekcijom informacija i njihovih izvora. Vrlo dobro znam da ocijenim je li je u pitanju propaganda, ko i zašto stoji iza određenog medijskog sadržaja. Biram sadržaje koji imaju edukativni karakter, za razliku od onih koji postoje upravo da bi nas “zatupljeli”, ukrali naše vrijeme i mogućnost da djelujemo. A takvih sadržaja je na žalost sve više; farme, parovi, parade, turske serije, isprazne emisije sa još ispraznijim likovima koji nemaju mnogo toga da kažu, a koji su uveliko zauzeli medijski prostor. Masovni mediji promovišu masovnu kulturu, kič i šund, zagovarajući princip “hleba i igara”. Nimalo slučajno.
To isto nastojim da prenesem članovima redakcije “Sedma sile mladih” i “Kruga mladih”, kroz konstantnu edukaciju i iskustveno učenje. Kreirajući medijske sadržaje oni ocijenjuju validnos informacija, razvijaju svijest i kritičko mišljenje. U Budvi smo prošle godine organizovali okrugli sto “Medijska pismenost i kampanja “Birajmo šta gledamo” a povod je bio to što smo o ovoj temi dosta pisali, istraživali, izvještavali. To je nešto na čemo radimo i dalje.
– Da li medijsku pismenost treba uvesti kao školski predmet?
Crna Gora ima tu pogodnost što u okviru seta izbornih predmeta u gimnaziji postoji medijska pismenost i u tom smislu smo pozitivan primjer u regionu. Međutim obuhvat učenika je mali. Ovaj predmet u gimnazijama širom Crne Gore do sada je biralo oko 1000 učenika, što je veoma mala brojka. Nijesam sigura da su se kroz obrazovni sistem mlađe generacije dovoljno medijski opismenile. Na tome treba kontinuirano raditi, prvenstveno kroz edukaciju nastavnog kadra .
Međutim, kao što sam već rekla, u cilju blagovremenog medijskog opismenjavanja, potrebno je medijsku pismenost uvesti mnogo ranije tj. u vrtiće, osnovne pa tek onda i srednje škole. U suprotnom, imaćemo kao i do sada u vrlo malom procentu medijski pismenu omladinu.
Članci su rađeni u okviru projekta „ZNAJ I TI“ – Istraživačko novinarstvo u cilju povećanja medisjke pismenosti stanovnika opštine Medveđa i Jablaničkog okruga, koji finansijski podržava opština Medveđa a realizuje UG „Info centar juga“